Znameniti Nadaljčani

Stevan Surdučki (1792-1884)

Stevan Surdučki (1792-1884), komandant Šajkaškog bataljona za vreme Revolucije 1848/49. godine. Rođen je 1792. godine u Čebu (Čelarevu) od oca Trifuna i majke Jovanke, rođene Kostić iz Begeča. Kao dečak doselio se sa roditeljima iz Čeba na pustaru Nadalj. Pojao je u stiharu kada je sveštenik svetio centar bubućeg sela. Novembra 1804. godine, Surdučki je stupio u nemačku školu u Titlu. Po završetku ove škole kraće vreme je bio pisar u Komandi Šajkaškog bataljona. Godine 1810. stupio je u Vojnu inženjersku školu u Vinkovcima. Posle dvogodišnjeg kursa proizveden je za kaplara i raspoređen u Petrovaradinsku regimentu. Januara 1815. unapređen je za podoficira i oženio se, a već aprila je upućen na front u Nemačku (doba Napoleonovih ratova). Služio je u sastavu jedne pontonjerske jedinice koja je postavljala most na reci Rajni. Ovde je unapređen za stražmeštera. Po završetku rata (1815), njegova jedinica je Dunavom doplovila do Pešte. Pošto se Dunav zaledio, put je nastavila usiljenim maršem preko subotice do Jarka, gde je saznao da mu je žena umrla.

Zimu 1815/16. proveo je u Nadalju. Od 1816. do 1821. bio je ađutant komandanta Šajkaškog bataljona. U međuvremenu završio je i matematički kurs u vojnoj školi. Komandovao je jedinicom graničara koju su na šajkama odvukli konji uz obalu Dunava do Pešte. Ovde je na vojnim manevrima (1820), koje je posmatrao austrijski car Franc I, komandovao šajkašima, a ovi su vrlo uspešno izveli vežbu. Za taj uspeh dobili su od cara pohvalu i posebnu nagradu od 10 akova crnog budimskog vina. Šajkama niz Dunav za pet dana vratili su se u Novi Sad. Po odobrenju vojnih vlasti, Surdučki je kao geometar tokom 1824/25. izvršio u Sremu premeravanje poseda Gaboš i ustrojio gruntovnicu. Isto tao izvršeno je i premeravanje poseda manastira Vrdnika i Jaska, a zatim se vratio u bataljonsku službu. Od 1834. do 1836. godine bio je nadzornik građevinskih radova pri podizanju nove pravoslavne crkve u Žablju. Od 1836. do 1845. godine bio je stacioniran u Kaću gde je isto upravljao zidanjem nove pravoslavne crkve. Godine 1845. premešten je u Titel. Revolucionarna 1848. zatekla ga je sa službom u Đurđevu. Među prvim šajkaškim oficirima Surdučki se priključio srpskom pokretu, dobio čin pukovnika narodne vojske i bio postavljen za komandanta Šajkaškog bataljona i cele Bačke. Na njegov predlog je u Sentomašu izgrađeno utvrđenje Srbobran koje je kasnije dalo ime celom naselju. Učestvovao je u odbrani Sentomaša i Feldvara (Bačkog Gradišta), kao i u oba napada na Temerin zajedno sa Đorđem Stratimirovićem. Kasnije je general Avram Đukić objavio sećanja Surdučkog na pokret 1848/49. godine. Aprila 1849. godine Surdučki je bio ranjen u borbi kod Turskog Bečeja.

Psle uspostavljanja mira, Surdučki je rukovodio popisom stanovništva u Šajkaškom bataljonu. U proleće 1850. godine radio je u Beču kao graničarski poverenik u Komisiji za reformu Vojne granice čiji je predsednik bio ban Josip Jelačić. Kao član te komisije, Surdučki se sretao i sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Bahom, vojnim ministrom Švancerbergom i drugim istaknutim državnicima Austrijskog carstva. U Beču se teže razboleo pa je, na svoju molbu, penzionisan u činu carsko-kraljevskog potpukovnika. Kao penzioner češće je boravio u Nadalju. Najverovatnije je ovde napisao svoje memoare. Umro je u Novom Sadu maja 1884. godine, a sahranjen na Almaškom groblju.

(Izvor: dr Lazar Rakić, Nadalj (do 1945. godine), Novi Sad: Matica srpska, 1988.)

Momčilo Tapavica (1872-1949)

Momčilo Tapavica (1872-1949), arhitekta i učesnik na prvim modernim Olimpijskim igrama u Atini 1896. godine na kojoj osvaja bronzanu medalju u tenisu. Rođen je u Nadalju 26. oktobra 1872. godine od oca Arona i majke Jekaterine, rođene Kaćanski. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, a gimnaziju pohađao u Novom Sadu. Bio je stipendista Matice srpske iz Zadužbine Sime Đorđevića od 1886. kao učenik realke u Segedinu. Matičin stipendista bio je i 1891, kada je započeo studije arhitekture i građevinarstva na Visokoj tehničkoj školi u Budimpešti, gde je i diplomirao.

Momčilo Tapavica (1872-1949). Nadalj

Od rane mladosti se uspešno bavio sportom, a dok je studirao i služio vojsku u gardi isticao se izuzetnom snagom. Bio je član Saveza za telesno vaspitanje u Budimpešti. Na prvim modernim Olimpijskim igrama održanim u Atini 1896. obezbedio je mesto u trinaestočlanom timu Kraljevine Ugarske. Bio je prijavljen za takmičenja u atletici (skok udalj, skok s motkom, bacanje kugle), rvanju grčko-rimskim stilom, dizanju tegova (jednom rukom i obema rukama) i tenisu. Najbolji rezultat ostvario je u tenisu, osvojivši bronzanu olimpijsku medalju. Do ovog saznanja o njegovom velikom uspehu došlo se posle više od jednog veka. Precenio je svoju snagu i povredio se tokom dizanja tegova jednom rukom, ali je nastavio takmičenje. U dizanju tegova obema rukama osvojio je peto mesto podigavši 80 kg, a u teškoj kategoriji u ravnju četvrto mesto. Od atletskih disciplina morao je da odustane. Bio je prvi Srbin učesnik prvih Olimpijskih igara. U Novom Sadu se kasnije bavio veslanjem i od 1904. bio član kluba „Danubius”. 

Momčilo Tapavica. Izvor: Novosti.rs

Važio je za vrlo darovitog arhitektu. Po završetku studija radio je jedno vreme u Budimpešti, a potom se vratio u Novi Sad i tu 1903. učestvovao u izradi plana za obnovu Saborne crkve. 

Momčilo Tapavica nije zaboravio svoje rodno mesto ni kada je bio proslavljeni sportista i poznati arhitekta. Crkvenoj opštini u Nadalju je ponudio besplatnu izradu plana ikonostasa i nadzora na restauraciji pravoslavne crkve u selu. „Plemenita i rodoljubiva ponuda gospodina Momčila Tapavice, arhitekte i sina nadaljskog” toplo je pozdravljena na vanrednoj skupštini Crkvene opštine, ali je zbog „siromašnog stanja” odloženo izvođenje ovih radova. Međutim, Crkvena opština je zamolila Tapavicu da odmah premeri crkvenu zemlju i izradi proračun za generalno obnavljanje nadaljske pravoslavne crkve. Iste godine je izradio i geodetske planove za kaldrmisanje kolovoza u selu i drumova oko sela. Zbog ovih poslova Tapavica je dolazio u Nadalj svojim automobilom. Kada je prvi put došao, izazvao je pravu senzaciju, jer većina Nadaljčana do tada nije videla automobil.

Posle ženidbe 1908. godine, sa suprugom Arankom je na poziv knjaza Nikole otišao u Crnu Goru. Tamo je projektovao Hotel „Boka” u Herceg Novom, zgrade nekadašnjeg nemačkog poslanstva i Crnogorske državne banke na Cetinju i porodičnu kuću u Bijeloj, koja je kasnije služila kao Dom za nezbrinutu decu. Imao je sina Mirka i kćer Jasnu. Prema njegovim projektima izgrađena je 1912. godine današnja zgrada Matice srpske, tadašnje Sirotište, zadužbina Marije Trandafil, jedno od najlepših i najreprezentativnijih zdanja u Novom Sadu. Kao bivši Matičin pitomac ponudio se da besplatno izradi plan i proračun za zgradu, a na njegov predlog je odabran i izvođač radova. 

Zgrada Matice srpske u Novom Sadu koja je izgrađena 1912. godine prema projektu Momčila Tapavice. Izvor: novisad.travel

Prvi svetski rat proveo je u izbeglištvu i u tom periodu boravio je u Rimu, Lozani i Rabatu, glavnom gradu Maroka, gde je obavljao geodetska merenja. 

Posle skoro deset godina se vratio u Novi Sad i radio u svom projektnom birou u Petrovaradinu. Bio je Vladin poverenik za melioraciju u istočnom Sremu. Između dva svetska rata aktivno je učestvovao u delovanju Matice srpske. 

Oslobođenje 1944. godine je dočekao u Novom Sadu, ali se uskoro preselio u Poreč. gde je radio na obnovi ovog grada nastradalog u ratu. Nemiran duh, vrhunski sportista i graditelj, svetski putnik, boem i veseljak, konačno se smirio u ovom istarskom gradiću na moru. Duže vreme je bolovao od žutice, ali je umro od raka u pulskoj bolnici 10. januara 1949. godine. Sahranjen je u Puli.

(Izvori:
Dom kulture Srbobran, Biografija Momčila Tapavice
dr Lazar Rakić, Nadalj (do 1945. godine), Novi Sad: Matica srpska, 1988.)

Jovan Kešanski (1879-1940)

Jovan Kešanski (1879-1940), akademski slikar i ikonopisac. Rođen je u Nadalju 22. decembra 1879. godine od oca Kirila i majke Ljubice, rođene Mušicki iz Đurđeva, čiji su preci bili u srodstvu sa pesnikom i vladikom Lukijanom mušickim. Osnovnu školu Kešanski je završio u Nadalju. Već tada su učitelji zapazili njegovu darovitost, naročito kada je samostalno nacrtao Marka Kraljevića, Miloša Obilića i Musu Kesedžiju. Gimnaziju je pohađao u Vrbasu i Novom Sadu. Završio je Umetničku akademiju u minhenu. Jedno vreme je bio i na studijama u Parizu, a zatim je putovao po Italiji radi proučavanja slikarstva. Izvesno vreme je živeo u Novom Sadu, a pred Prvi svetski rat je radio u jednom ateljeu u Beču. Godine 1915. mobilisan je u austrougarsku vojsku. Posle Prvog svetskog rata bio je podbeležnik u Nadalju, a zatim profesor u srbobranskoj i čačanskoj gimnaziji. Poslednje godine života proveo je u Nadalju, gde je umro i sahranjen maja 1940. godine.

Kešanski je jedan od poslednjih vojvođanskih ikonografa. Njegovo delo su ikonostasi pravoslavnih crkava u Đurđevu i Nadalju, brojni portreti pojedinih ličnosti, kao i pejzaži iz Vojvodine i Dalmacije. Enciklopedijske odrednice o Kešanskom, u različito vreme, napisali su Veljko Petrović i Dinko Davidov.

Ikonostas u Đurđevu je najobimnije delo Kešanskog i sastoji se od 23 ikone. Na ikonostasu nadaljske crkve Kešanski je izradio 18 ikona, zatim ikone u Bogorodičinom i vladičanskom tronu, kao i slike na svodu crkve. Od svih ovih ikona najimpresivnije deluje Majka Božija u Bogorodičinom tronu. Kao model za ovu sliku poslužila mu je jedna seoska lepotica koja je umrla kao devojka. To je jedno od najboljih ostvarenja Kešanskog. Ističu se još Tajna večera, Sretenje Gospodnje, Rođenje Hristovo, Preobraženje i Vaskrsenje.

Ikonostas crkve u Nadalju, rad Jovana Kešanskog.

Više ikona Kešanski je izradio po privatnoj porudžbini. Izradio je i panorame Srbobrana, Beočina i Cavtata, kao i više pejzaža na moru, ali se smatra da su mu pejzaži slbija ostvarenja. Znatno su uspeliji portreti pojedinih ličnosti. Za novosadsku gimnaziju izradio je portret Save Vukovića, a za Maticu srpsku Čiče Jovanovića. Izradio je i portrete kraljice Drage i Vladana Jojkića. Po svoj prilici najbolji su mu portreti Nadaljčana, ljudi među kojima je dugo živeo i dobro ih poznavao, ne samo po fizičkom izgledu. To su portreti njegovih roditelja Kirila i Ljubice, zatim braće Branka i Rade. Izradio je i portrete nadaljskih sveštenika Dušana Petrovića i Vojislava Kovačevića, kao i portrete svojih prijatelja, poznanika i komšija: Luke Ađanskog, Ilije Surdučkog, Jovana Stojšića, Jovana Starčeva, Milana Rakića i drugih. Neki od ovih portreta i danas se nalaze u Nadalju.

(Izvor: dr Lazar Rakić, Nadalj (do 1945. godine), Novi Sad: Matica srpska, 1988.)

dr Lazar Rakić

dr Lazar Rakić (22. decembar 1929, Nadalj—27. oktobar 1992, Nadalj), srpski istoričar. Rakić je pohađao osnovnu školu u Nadalju, a gimnaziju u Bečeju. Studirao je istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu gde je diplomirao 1957. godine. U vreme prinudnog otkupa poljoprivrednih proizvoda, još kao gimnazijalac, Rakić se pobunio pa je više meseci proveo u zatvoru. 

dr Lazar Rakić. Izvor: rtv.rs

Radio je kao profesor u Pančevu, Vršcu, Beogradu, Zrenjaninu i Novom Sadu. Kao prosvetni radnik bio je zaposlen nekoliko godina u Međuopštinskom pedagoškom zavodu u Novom Sadu. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu sa disertacijom Radikalna stranka u Vojodini (1971). Na istom fakultetu je sa navršenih četrdeset godina otpočeo univerzitetsku karijeru, ranije ometenu iz političkih razloga. Docent je postao 1974, vanredni profesor 1983. a redovni 1986. godine. Rakić je predavao istoriju naroda Jugoslavije u novom veku i metodiku nastave istorije.

Rakić se bavio istorijom srpskog naroda u južnoj Ugarskoj, posebno istorijom Vojvodine od Revolucije 1848. godine do kraja Prvog svetskog rata. Najveći deo svojih radova posvetio je ovoj tematici. Pisao je i o pedagoškoj praksi i teorijskim i praktičnim pitanjima nastave istorije. Njegova bibliografija boji oko 180 naučnih i stručnih radova. Pored naučnih i stručnih radova objavio je i udžbenike istorije za treću godinu osnovnog obazovanja odraslih (Novi Sad, 1980), radnu svesku za sedmi razred osnovne škole (Novi Sad, 1980, više kasnijih izdanja), udžbenik istorije za peti razred osnovne škole (Beograd 1993).

Godine 1988. objavio je izuzetno značajnu monografiju Nadalja (do 1945.). Njemu u čast, glavna ulica u Nadalju nosi naziv dr Lazara Rakića.

(Izvor: Ракић, Лазар (Петар Крестић, стр. 615), Енциклоепдија српске историографије, Београд 1997. preko: Istorijska biblioteka, Lazar Rakić, link)

Znamenite ličnosti i porodice

Najplodnije oranice su opredelile razvoj opštine Srbobran u pravcu zemljoradnje, a izgradnjom Velikog bačkog kNajplodnije oranice su opredelile razvoj opštine Srbobran u pravcu zemljoradnje, a izgradnjom Velikog bačkog kanala kojim je regulisan nivo površinskih i podzemnih voda, ne samo da je zemljoradnja unapređena, olakšana i podignuta na viši nivo, već je taj kanal predstavljao i najpovoljniji plovni put za transport poljoprivrednih i svih drugih proizvoda omogućavajući i razvoj trgovine. Oba prirodna uslova omogućila su da se tokom 19. veka u Srbobranu uzdignu kako u ekonomskom, tako isto i u privrednom, trgovinskom, kulturnom i obrazovnom pogledu ugledne porodice, velikoposednici i trgovci …