Olga Jovanović rođ. Dunđerski (1861-1943.)

Olga Jovanović rođena Dunđerski. Portret koji je naslikao Stevan Todorović 1887. godine. U privatnom vlasništvu u Ljubljani.
Foto: Rajko R. Karišić

Olga Jovanović rođ. Dunđerski (1861-1943.), najstarija Lazareva ćerka,bila je udata za Stevu Jovanovića, sudiju mađarske apelacije u Segedinu, koja se zvala Kraljevska mađarska tabla. On je bio i narodni poslanik u Pešti, a jedno vreme izgleda i na crkvenom saboru u Sremskim Karlovcima i predsednik crkvene opštine u Pešti. Olga i Steva su živeli u Banatu, u Hajdučici, na imanju koje je Olga dobila u miraz od svog oca Lazara. O Olgi Jovanović, rođenoj Dunđerski, najviše saznajemo iz pismenih svedočanstava Toše Iskruljeva iz 1931. godine kada je posetio i detaljno opisao njeno dobro u Hajdučici u vreme kad je Olga već bila udovica i samostalno upravljala celim imanjem.

U opisima dobra u Hajdučici istaknut je tamošnji zamak – „dvor”, dugačak 80 metara i vrlo visok, iako nije građen na sprat. Oko njega je divan park, sa širokim stazama, starim jelama, platanima, hrastovima, raznim ukrasnim žbunjem, cvećem i ružičnjacima. U suterenu zamka je kuhinja i sobe za osoblje. U dvor se iz parka ulazi preko širokih kamenih stepenica složenih u polukrug. Izmđu stubova se ulazilo u prostrano predsoblje koje su zimi grejali. U njemu je bila nameštena bogata kožna garnitura za sedenje, u oči je padao telefon, u ono vreme retka sprava izvan gradova, kipovi, palme, preparirani orlovi, veliko ogledalo i slike.

Dvorac u Hajdučici u vreme kad je njime upravljala Olga Jovanović. Izvor: Dvorcisrbije.rs

Vestibil je na posetioce ostavljao utisak čekaonice. Pored njega se, sredinom zgrade, pružao široki hodnik, iz koga se sa obe strane ulazilo u razne sobe i svečanu prostoriju. Na kraju hodnika sa obe strane bili su veliki prozori, koji su puštali obilje svetlosti. Među sobama su se, s jedne strane, isticale trpezarija i salon za razonodu, a sa druge – svečana sala. Nameštaj je svugde vrlo ukusan, otmen, prve vrste. Sav onaj sjaj, ona uzorna čistoća i red, skopčane su sa nekom neobično umilnom mirnoćom, nekom mističnom tišinom, koje osobine karakterišu ovaj redak, možda i jedinstven srpski dom.

Na imanju Olge, udovice Jovanović, je u to vreme ergela konja, koja, kažu, nadmašuje sve druge u državi. U njoj je 40 punokrvnih kobila i pastuva, sve sama skupa grla uvezena iz Francuske i Engleske. Ponos štale je pastuv „Kraljevski orao” iz Pariza, koji je trčanjem za vlasnike zaradio milion dinara. „Štale su veoma prostrane, visoke, svetle, sa velikim prozorima i belo su okrečene. U njima vlada vanredna čistoća, sa strane su zidovi do izvesne visine popločani sa mozaičnim tablicama. Nad svakim grlom je tabla na zidu sa nazivom konja. Osim spomenutih punokrvnih konja, ima po raznim drugim štalama u vrlo velikom broju i polukrvnih konja, dalje konja za vuču itd.”

Na imanju su gajili 500 jorkširskih svinja. Retki primerci su nabavljani sa velikih „spahiluka” u Mađarskoj i Nemačkoj. Kao o retko viđenoj životinji, ostao je zapis o dvogodišnjem nerastu teškom 300 kilograma, dugačkom 2 metra i 20 centimetara. Bilo je 150 priplodnih krmača, podeljenih u dve grupe tako da se sve svinje iz jedne grupe prase u otprilike isto vreme, a tri meseca kasnije sve svinje iz druge grupe. Posle 6 do 7 meseci tova, svinjče bi dostizalo težinu između 80 i 100 kilograma i tako bilo zrelo za prodaju. Od tih svinja je pravljena slanina sa više redi mesa – „kajzerflajš” i vrlo ukusne šunke, a kupovale su ih klanice u Beogradu, Beču i Pragu.

Toša Iskruljev nam donosi i detaljan opis svinjaca koji nam zapravo govori o brizi i vrednom radu na imanju: „Svinjci su topli, vanredno čisti, prozračni, vidni, visoki. Krmače su u dugačkim, vrlo širokim oborima. Kroz sredinu obora se pruža širok prolaz, a s jedne i s druge strane su mnogobrojna velika odeljenja za krmače sa prasićima, gde je slama uvek suva i u dovoljnoj meri, tako da se prasići u slami skrivaju. Starije svinje izlaze napolje iz svojih toplih odeljenja i na ograđenom mestu jedu zimi detelinu, a u gvozdenim spravama visi so u kamenu, koju oni ližu. Iz dalekih krajeva dolaze ovamo ljudi, i nabavljaju sebi ove vrste svinja za priplod.”

Od ostale stoke na imanju gospođe Jovanović kod Hajdučice bilo je još i 1.200 svilorunih-merino ovaca, sa ovnovima uvezenim iz drugih država i 100 grla rogate marve: pola od toga volova za rad, a ostalo bikova prve klase i junica švajcarske i simentalske rase.

Dvorac u Hajdučici. Izvor: lancia88.blogspot.com

Vinograd sa prvoklasnim grožđem se prostirao na 6 jutara. Koliki je bio voćnjak nije zapisano, ali jeste da su u njemu bile najplemenitije sorte krušaka, jabuka, trešanja, bresaka, kajsija. „Veliki rasadnik izdaje svake godine po nekoliko hiljada komada mladica svakojakih najodabranijih vrsta voćaka i prodaje se na veliko.” Na imanju je bila i velika staklena bašta, iz koje je već u rano proleće u park presađivano svakojako cveće.

Svake godine su sejali 300 jutara kudelje, koju je prerađivala fabrika podignuta još za vreme Austro-Ugarske. U njoj je uvek radilo pedesetak radnika. Prerađenu kudelju su slagali u bale od 100 kilograma i liferovali ih u Maribor, Leskovac, Štrazburg.

Na imanju je živelo četrdesetak porodica, čiji su članovi radili kao radnici, nameštenici i činovnici. Svi su imali lepe, čiste, okrečene udobne stanove, ogrev i platu.

Napredak na imanju je ostvaren uprkos tome što je zemlja bila podvodna: u kišovitim godinama oranice su bivale pod vodom, zbog čega su iskopani kanali u dužini od 70 kilometara, a u vlasništvu gospođe Jovanović su bile i dve moćne pumpe. Međutim, već tada su se javljali problemi jer mnogi agrarni interesenti umesto da čiste i održavaju te sprovodne kanale, oni navlače zemlju u njih i prave prolaze da lakše i brže dođu do svoje njive, da ne obilaze okolo. Zbog toga kad bi pala neka veća kiša, ne bi bilo puno koristi od kanala i pumpi.

Dvorac u Hajdučici. Izvor: lancia88.blogspot.com

U ovome možemo uočiti prve znake urušavanja sistema, koje na imanje stiže sa novim merama jugoslovenskih vlasti, odmah posle Prvog svetskog rata. Naime, agrarnom reforom 1919. godine, Lazarevoj ćerki Olgi su od 5.000 jutara zemlje oduzeli skoro 4.000 i podelili sirotinji i kolonistima, a od preostalih 1.000 samo je oko 300 jutara oranica. Iskruljev na to kaže: „Kad se uzme u obzir kolika i kakva se tu ekonomija vodi, onda hteli ne hteli moramo konstatovati da je nešto više od 300 jutara oranice malo za ovako veliku i razgranatu ekonomiju. Interesantno je da su neki inoverni dobili supermaksimum od nekoliko hiljada jutara zemlje, a prema ovom jednom srpskom velikom imanju ne samo u Južnom Banatu, nego koliko mi je poznato i u celom Banatu išlo se do krajnjih granica sa sustezanjem.”

Iskruljev na navodi zašto misli da je to učinjeno baš sa ovim imanjem, ali iz nastavka njegovog pisanja se vidi da, bez obzira na sve mere, niko se nije usrećio ni na drugoj strani: „Preko 3.500 jutara zemlje je uzeto u agrarne svrhe, delimično u kolonizacione svrhe, a delimično radi zadovoljenja lokalnog stanovništva, Srba i Slovaka. Kolonisti su većinom iz Bosne. Oni su ostavljeni sami sebi. Život im je vrlo težak i mučan. Čoveku moraju da izbiju suze na oči kad vidi ovu bedu i nevolju koja caruje kod nas. Pri odlasku sa spahiluka, ušao sam u stan jednog Bosanca – koloniste. Živi sa mnogobrojnom porodicom u jednoj niskoj sobici, gde je nekad bio kokošinjac. Kad me je video u svojoj sobi, prosto se zaprepastio.”

Iskruljev svugde vidi kontrast, koji je samo malo umanjen time što je od sjaja Lazareve baštine oduzeto, ali to nije značajno pomoglo na onoj strani gde je ostala beda. Jovanovićkinu zemlju obrađuju „stručnjački, naučno”. Na njenom imanju se može videti traktor i parni plug sa deset brazda i dva motora. Njive redovno đubre prvoklasnim stajnjakom, usevi su čisti, nema korova i svaki posao urade u roku.

„Drugačije stoji stvar sa zemljom kolonista i agraraca. Dobar deo od njih izdaje svoju zemlju pod zakup meštanskim Nemcima. Jedan deo, pak, od kolonista i agraraca svoju zemlju dobro obrađuje, a jedan deo je radi površno. Na ovakvoj njivi koja je tek od gore malo počeprkana i prodrljana, i gde se usevi u nevreme zasejavaju i okopavaju, prirodna je stvar da je i plod vrlo rđav i razume se, da je tu odma i veliko negodovanje kod njih. zlo je što oni svoje njive ne đubre propisno. Krava muzara, koja koja se vrlo slabo hrani i neguje, nikad ne može onoliko mleka dati koliko daje ona koja se brižno hrani i sa najvećom pažnjom neguje. Na loše obrađenoj zemlji, lepo prti korov, čkalj, turčinak itd.”

Dvorac u Hajdučici. Izvor: Wikipedia

Upravo Iskruljevom zapisu treba zahvaliti za poneku crticu portreta Olge Jovanović, rođene Dunđerski. Hroničar je nalazi kao već stariju ženu, ali zapaža da je zadržala ljubav prema radu i redu, „koje su je krasile i kao mladu ženu”, iako je on nije u ranijem periodu poznavao. „Ona i danas sve voli da vidi, sve voli da zna šta se na imanju radi. Nju i najmanja sitnica interesira. Po prirodi svojoj ona je vrlo blage naravi i vrlo dobrog srca. O njoj se sva posluga, svi žitelji iz sela i iz okoline sa najvećim poštovanjem izražavaju.” Pobožnost je još jedna istaknuta vrlina gospođe Olge. Saznajemo da u karucima često odlazi u Konak u pravoslavnu crkvu na bogosluženja. Bogomolju u tom malom selu je darivala u više navrata, a 1926. godine je kupila zvono za 19.000 dinara. Za vreme Austro-Ugarske, godinama je bila predsednica očeve zadužbine – Zavoda Sv. Majke Angeline u Pešti. Dok su trajali Balkanski ratovi skupljala je pomoć za srpski Crveni krst, zbog čega je posle odlikovana Krstom milosrđa.

Toša Iskruljev na kraju beleži da gospođa Olga ima četiri kćeri, ali nam ne donosi puno detalja o njima. Dvema ne navodi čak ni imena, za jednu piše da je „udata za Mavrokordata, sekretara nekadašnjeg ruskog poslanstva u Pešti, koji sada u Velikoj Kikindi živi” kao ruski knjaz i beli izbeglica iz sovjetske Rusije. Za četvrtu kćer navodi samo da je supruga Vlade Ilića, beogradskog industrijalca. Ta ćerka zvala se isto kao i njena majka, Olga.

Međutim, sa umrlice Lenki Dunđerskoj saznajemo imena Olginih ćerki: Sofija, Katica, Stevanije i Olgica Jovanović.

Olga Ilić, rođena Jovanović, unuka Lazara Dunđerskog

Olga Ilić, rođena Jovanović, unuka Lazara Dunđerskog i jedna od četiri ćerke Olge Jovanović rođene Dunđerski, udala se za Vladu Ilića, čuvenog industrijalca i gradonačelnika Beograda od 1935. do 1939. godine. Venčani kum Vladi i Olgi Ilić bio je lično kralj Aleksandar Karađorđević.

Vladimir (Vlada) Ilić, najmlađi sin Koste Mumdžije, rodio se 19. septembra 1882. godine. Osnovno obrazovanje je stekao u rodnom mestu, a posle je školovanje nastavio u Beču i Ahenu. Bio je prvi tekstilni industrijalac iz tadašnje Srbije sa akademskim obrazovanjem. Pouzdano se zna da je govorio francuski i nemački, a po nekim svedočenjima i engleski jezik. Kao najobrazovaniji u porodici, Vlada se uskoro našao na čelu velike tekstilne imperije – posle kratkog boravka u Leskovcu, otac ga je poslao da vodi poslovanje koncerna u prestonici.

Vlada i Olga Ilić. Izvor: Istorijski zabavnik

Otac Kosta ga je, po već oprobanom receptu, oženio iz familije svojih poslovnih partnera. Tako će Vlada postati suprug Olge – „najveće srpske mirazdžike” i unuke Lazara Dunđerskog. Dunđerski i Ilići bili su poslovni partneri i usko su sarađivali. Na primer, kredit Srpske banke u Zagrebu, u kojoj je Lazar bio glavni akcionar, bio je neophodan da Vlada Ilić od male štofare na Karaburmi stvori veliku Kraljevsku srpsku povlašćenu fabriku vunenih tkanina „Kosta Ilić i sinovi” u Beogradu.

Olga Ilić dobila je u miraz od majke dvorac Damaskin u Hajdučici. Dvorac je bio popularno mesto za zabavu gospode između dva svetska rata. I danas se stariji meštani ovog mesta u Banatu sećaju glamuroznih balova, raskošnih damskih haljina i bečke muzike koja se orila dvorom bogatih trgovaca.

Ipak, daleko od toga da su Dunđerski i Ilići mislili samo na zabavu. Vlada Ilić je na mesto gradonačelnika Beograda postavljen 10. januara 1935. i tu funkciju je obavljao do 13. septembra 1939. godine. Za to vreme, Beograd je po prvi put postao prava, evropska metropola i grad koji je išao u korak sa svim svetskim trendovima. Teško je pobrojati sve što je u Beogradu urađeno, izgrađeno ili započeto u vreme Vlade Ilića. Na ovoj dugoj listi nalaze se danas najprepoznatljiviji simboli prestonice: Vukov spomenik, staro Sajmište, zoološki vrt… Položen je kamen temeljac za izgradnju hrama Svetog Save. Završen je Dom narodne skupštine i otvoren za javnost Muzej kneza Pavla (današnja rezidencija predsednika Srbije). Otvoren je most preko Dunava koji spaja Beograd i Pančevo. Krenula je sa radom prva tramvajska linija koja je Beograd spojila sa Zemunom i uputila prestoničane na drugu stranu reke. Kao gradonačelnik, Ilić je izvršio krupne reforme u gradskoj opštini, umanjio cenu električne struje i sredio je finansijske prilike u gradskoj opštini. Angažovao se na rešavanju socijalnih problema, izgradnji radničkih stanova, zdravstvenih ustanova i dečijih prihvatilišta, škola, uklanjanju baruština, izgradnji parkova… Podigao je nekoliko bolnica u prestonici koje i danas služe istoj nameni. Kruna u nepreglednom nizu kako bismo danas rekli „kapitalnih investicija” koje su realizovane u nepunih pet godina mandata Vlade Ilića svakako je bilo otvaranje Beogradskog Sajma, simbola ekonomskog uspona prestonice u međuratnom periodu. Prvi beogradski sajam je organizovan od 11. do 21. septembra 1937. godine, a na njemu su, pored 15 evropskih država,  učestvovale i Sjedinjene Američke Države i Japan. Drugi jesenji sajam biće upamćen po tome što se na njemu prvi put na Balkanu pojavila televizija na štandu Filipsa, a tom prilikom je održana i izložba automobila gde su izlagali Mercedes, Škoda, Opel…

Vlada Ilić sa suprugom Olgom kod patrijarha Gavrila 1938. godine. Izvor: Istorijski zabavnik

Vlada i Olga živeli su u skladnom braku punom ljubavi. Nažalost, nisu imali potomstva, ali su zato ljubav poklanjali drugoj deci. Njihov dom u Beogradu bio je mesto mnogobrojnih priredbi, tu se delila pomoć siromašnima i pokloni prestoničkim mališanima, naročito pred velike praznike – Uskras, Božić, Materice, Očeve…

U javnosti ime Vladine supruge Olge najviše se pominjalo prlikom humanitarnih akcija. Prve jeseni po dolasku Vlade Ilića na mesto gradonačelnika Beograda, uvedena je Zimska pomoć za svu prestoničku sirotinju i formirao se Akcioni odbor za zimsku pomoć čija je predsednica bila kneginja Olga Karađorđević, a jedna od članica Olga Ilić koja je kao primer drugima poklonila 100 zimskih odela i 105 zimskih kaputa za siromašnu decu.

Pomoć bračnog para Ilić pružala se i van Beograda – darivali su štof, pšenicu, hranu… Olga se pominje kao jedan od najvećih donatora za žrtve Drugog svetskog rata kada je posle trećeg savezničkog bombardovanja Beograda priložila 500.000 dinara za nastradale.

Izvor: Istorijski zabavnik

Nažalost, kraj Drugog svetskog rata razdvojio je Olgu i Vladu. Ilić je uhapšen i osuđen na kaznu robije od deset godina i na konfiskaciju celokupne imovine. U presudama je kao glavna krivica Vlade Ilića navedena to što su njegove fabrike radile tokom rata i na taj način „jačale ratni potencijal okupatora”.

U vilu Vlade i Olge Ilić u Venizelosovoj ulici upala je rulja koja je sve opljačkala, a nova vlast nikad nije kaznila počinioce ovog nedela. Pričalo se da je bivšeg gradonačelnika Beograda od smrtne kazne spasao lično Vinston Čerčil koji je intervenisao kod Josipa Broza Tita. Umesto pogubljenja, Vlada Ilić je proveo 7 godina u zatvoru u Sremskoj Mitrovici gde su mu bivši radnici donosili pakete. Pušten je na slobodu krajem 1951. godine, ali ubrzo je doživeo šlog i umro u mansardi kod svog rođaka, 3. jula 1952. godine. Sahranu su mu organizovali nekadašnji radnici.

Olga je te godine poniženja preživela prodajući nakit, ali i zahvaljujući seljacima koji su joj poklanjali hranu na pijaci kada bi je prepoznali. Svog supruga je nadživela za sedam godina. Preminula je 1959. godine.

Tako su nekad najbogatiji Srbin i njegova supruga, naslednica najbogatijeg Vojvođanina, završili bez potomstva, u krajnjoj bedi i poniženju. Na neki način, oni predstavljaju simbol uspona i pada srpske građanske klase koja je nastala i opstala pod turskom, odnosno ugarskom vlašću, a zatim nestala u prvim godinama komunizma. Okružni sud u Beogradu je februara 2009. godine usvojio zahtev za rehabilitaciju Vlade Ilića i proglasio ništavnom presudu Vojnog suda iz 1946. godine. U obrazloženju piše da je Ilić „morao da bude proglašen narodnim neprijateljem da bi ta osuda bila osnov i opravdanje za državu, da preuzme njegovo bogatstvo”.Potomci Vlade Ilića i danas se bore kako bi povratili bar deo imovine svog slavnog pretka.

(Izvori:
Ljubiša Nikolin, Stalež Dunđerskih, Novi Sad: Budućnost, 1996.
A. Bogdanović, „Venčao ih kralj, a rastavio rat: bili su najbogatiji par srbije, a njihova ljubav ličila je na bajku dok nije postala tragedija”, Dnevno.rs, 23.10.2017, link
A. Bogdanović, „Najbogatiji Srbin umro go i bos: genijalni gradonačelnik Beograda koji je život završio čisteći prestoničke ulice”, Dnevno.rs, 04.09.2017, link)