Dunđerski

Znamenite ličnosti i porodice

Porodica Dunđerski je najimućnija vojvođanska srpska porodica sa kraja 19. i sa početka 20. veka. Njihov trgovački uticaj daleko je prevazilazio okvire današnje Vojvodine i stizao je do Pešte i Beča gde su svi čuli za njih, a u pogledu uticaja na kulturna, prosvetna i humanitarna dešavanja među srpskim narodom u celokupnom Austro-Ugarskom carstvu niko im nije bio ravan, pogotovo što se njihov doprinos ne vezuje samo za jednu istaknutu ličnost, već za gotove sve članove ove vrlo razgranate porodice i to u više generacija.

Dunđerski su poreklom iz Hercegovine, iz sela Višnjevo kod Gacka, a na prostor današnje Vojvodine dolaze početkom 18. veka. Po svemu sudeći, prvo su se nastanili u Subotici. U istorijskim spisima subotičkog Magistrata, Dunđerski se prvobitno beleže sa prezimenom Dunđerin (povremeno i kao Dunđerović), po zanatu kojim se bavio neki njihov predak: dunđer, zidar ili tesar. Na popisima ovdašnjih graničara, koji su pripadali potiskoj vojnoj granici, prezime Dunđerin 1720. godine nije bilo zapisano, ali je zabeleženo 1737. godine, kao i 1739. godine, kada su među subotičkim graničarima zapisani Nedeljko i Živan Dunđerin.

Ovi Dunđerski su u Subotici bili vrlo problematičnog ponašanja i sušta suprotnost njihovim kasnijim potomcima. Od februara 1747. godine zabeleženo je više tužbi Magistratu protiv Živana i Jovana Dunđerina zbog tuče, prevare u vezi neke krave i nasilničkog ponašanja, a 1764. godine braća Jovan, Teodor i Simon Dunđerin su učestvovali u nekoj tuči koja se završila smrtnim ishodom. Posle ovoga, zbog niza raznih loših dela učinjenih prethodnih godina, članovi porodice Dunđerski su odlukom subotičkog Magistrata proterani iz grada 1764. godine, a njihova celokupna imovina je zaplenjena.

Triva Militar, novosadski novinar koji je bio uz porodicu Dunđerski od 1914. do 1969. godine u početku kao kućni učitelj a potom i prijatelj porodici dr Gedeona Dunđerskog, u biografiji ove porodice napisanoj 1938. godine, navodi da su Dunđerski proterani iz Subotice iz verskih razloga, jer su ostali verni svojoj pradedovskoj pravoslavnoj veri. Koji god da je razlog progona, prema porodičnom predanju, iz Subotice se u Srbobran (tadašnji Sentomaš) prva naseljava jedna udovica sa dva svoja sina, vrlo verovatno snaha jednog od Dunđerina proteranog iz Subotice. Jedan od ta dva sina je bio i Avram.

Rodoslov porodice Dunđerski

Avram Dunđerski

Avram Dunđerski (+1823.) je upamćen kao prapredak i rodonačelnik srbobranske grane porodice Dunđerski. Nije poznata godina njegovog rođenja, a i ostali detalji njegovog života su obavijeni maglom neznanja. Nije poznat ni izvor njegovog početnog kapitala kojim je u Srbobranu kupio svoje prve njive, pa je to izrodilo svojevrsne legende. Prema prvoj verziji, Avram je kao nadničar u polju našao zakopan ćup sa zlatom, a prema drugoj u vreme austrijsko-turskih ratova je pomogao nekom Turičinu da pobegne ne znajući kome pomaže, pa ga je ovaj nagradio velikim blagom. Dodatnu zabunu unosi i to što se pod istim imenom pominje i prvi Dunđerski koji je iz Hercegovine prebegao u Vojvodinu, koji bi još nekako i mogao da se dovede u vezu sa Turcima iz pomenute legende, kao i ovaj Avram Dunđerski koji se iz Subotice doselio u Srbobran, a koji nikakve veze sa Turcima ne može imati, jer su Turci proterani iz Bačke još 1699. godine Karlovačkim mirom, a iz Banata svega par decenija kasnije.

Na sačuvanom rodoslovu ispisanom po principu silaznog stabla, koje je ili rekonstrukcija ili neki prepis a ne originalni dokument, vidi se da je Avram imao tri sina: Arona, Gedeona-Gecu i Nestora-Necu. Međutim, Aron i Nestor su samo upisani u rodoslov, i s obzirom na to da se njihovo potomstvo naniže ne razgranava, pretpostavlja se da njihov značaj i bogatstvo ne mogu biti veliki. Najstarijem Aronu se gubi svaki trag i o njemu ništa ne znamo, dok je o najmlađem Nestoru ostao podatak da je umro u Golubincima, u Sremu, gde se sa bratom Gedeonom sklonio za vreme Revolucije 1848/49. godine iz Srbobrana, koji je tada bio potpuno razoren i spaljen. U toj revoluciji, život su izgubila čak 32 člana porodice Dunđerski.

Avram Dunđerski je umro 1823. godine kada je Gedeonu bilo svega 16 godina. Dvojici svojih sinova je ostavio u nasledstvo 60 lanaca plodne sentomaške zemlje koju su oni zajedno obrađivali.

Gedeon Geca Dunđerski

Gedeon Geca Dunđerski (1807-1883.) je srednji sin Avramov i od njega potiče ona najpoznatija grana Dunđerskih koja je proslavila ovu porodicu. Zbog toga se svi potomci Gedeona nazivaju Gecini ili deda-Gecini Dunđerski, i kad se kaže Dunđerski, misli se uparavo na Gecine.

Gedeon Geca Dunđerski – Portret naslikao Stevan Todorović 1885. godine. Kapela porodice Dunđerski na pravoslavnom groblju u Srbobranu.

Rođen je 1807. godine u Srbobranu baš kada je posle dvadeset godina završena gradnja pravoslavne crkve Svetog Bogojavljenja Gospodnjeg. Osvećenje crkve je izvršio episkop bački Gedeon Petrović koji je izrazio želju da, radi blagoslova i blagostanja naroda, krsti dva deteta, jedno muško i jedno žensko. Tako je krstio novorođenče „iz obične ratarske kuće Dunđerski”, nadenuvši mu svoje ime – Gedeon. U ovome svakako možemo videti svojevrsno znamenje, jer kako je Srbobran sa svojim novim hramom rastao i razvijao se, tako je isto bilo i sa porodicom Dunđerski, počevši upravo od Gedeona.

Gedeon se sa 16 godina oženio Persidom Letić (1805-1856.) sa Čeneja kojoj je tada bilo 20 godina. U prvoj godini njegove ženidbe upokojio mu se otac Avram, i tako kao mlad postade starešina kuće sa bratom Necom koji je mnogo mlađi bio. Kao paori, nasledili su od njihovog oca i strica koji nije imao dece, 60 lanaca zemlje.

Nikola Vukićević, dugogodišnji upravnik somborske Srpske učiteljske škole (Preparandije), beleži kako su sentomaški Dunđerski prvi počeli ledinu u ataru preoravati i proju sejati. On piše da su otac (Avram) i stric Gedeona Dunđerskog s takvom voljom i veštinom zemlju obrađivali (obdelavali), da su i ostali sentomaški domaćini počeli da se ugledaju na njih, pa je Sentomaš ubrzo prednjačio po kvalitetu svojih poljoprivrednih proizvoda u tadašnjoj Bačkoj.

Gedeon i Nestor, Geca i Neca, kako su ih zvali, zajedno su obrađivali zemlju, a Gedeon, poželevši da se uzdigne u odnosu na ostale Dunđerske koji su takođe dobro stajali sa zemljom i da obezbedi bolju budućnost svom potomstvu, počeo je kupovati zemlju i tako je postepeno vrednim radom i dobrim gazdovanjem uvećao svoje imanje na hiljade lanaca. Postao je vrlo bogat čovek, veleposednik, i omogućio je svojim sinovima da naslede veliko bogatstvo keje su oni još više uvećali.

Gedeon je sa svojom ženom Persidom dobio tri sina: Aleksandra, Novaka i najmlađeg Lazara, a prof. dr Radoslav Subić u svojoj knjizi Porodice Srba u Srbobranu, navodi i tri ćerke Gedeonove i Persidine: Elenka, Maca i Stana.

Triva Militar, biograf porodice Dunđerski, piše da je Gedeon „po bratovljevoj smrti (Nestor je umro u Golubincima, u Sremu, u izbeglištvu 1849. godine), odelio sinovcima njihov deo imovine, pa je sa svojim sinovima nastavio da vodi svoju ekonomiju, tako da je za nekoliko decenija od nasleđenih četiri stotine jutara zemlje umnožio svoje imanje toliko da je iza njegove smrti ostalo sinovima i unučadima u nasleđe oko četiri hiljade jutara zemlje.”

Kako piše Ljubiša Nikolin u svojoj knjizi Stalež Dunđerskih, Deda-Geca je u svojoj kući bio pravi despot, što je u ono vreme bio sasvim normalan redosled stvari. I kada je već bio starac, prvi je ustajao u ranu zoru, a sa posla je dolazio poslednji, tek uveče. sinovi i snaje su morali da ga slušaju bespogovorno. U kući su živeli umereno, „Postilo se sredom i petkom i održavali svi veliki i mali postovi”. 1876. godine je razdelio svoje imanje sinovima, da svaki nastavi rad na svom delu. „No deda-Geca iako već u godinama, ipak je i sam još i dalje radio zemlju na svome delu i trgovao dalje hranom i marvom, pa je od stečene gotovine finansirao poduzeća svojih sinova i ostavio svojim mnogobrojnim unucima nasleđa i u novcu.”

Pred kraj života Gedeon je 1883. godine ustanovio „Gecinu zakladu”. Temelj zadužbine je bila zaveštana suma od 35.000 forinti. Od prinosa na taj novac, ispočetka je svake godine primalo po 500 forinti četvoro blagodejanaca, s tim da je zadužbinar zapisao obavezu da taj broj, kada se prihodi od glavnice povećaju, takođe povećaju. U testamentu je naredio da se pitomci zaklade biraju među srbobranskim učenicima srpske pravoslavne vere, da o tome treba da se izjasni srbobranska crkvena opština, a da o njenim predlozima konačnu odluku donesu u Matici srpskoj. Ako u Srbobranu nema valjanih kandidata, deda-Geca je naložio da ih nađu u drugim mestima. U Matici srpskoj na spomen-ploči dobrotvora upisana su imena dvojice Dunđerskih: Gedeona, deda-Gece, srbobranskog, i njegovog unuka Bogdana, starobečejskog.

Kapela Dunđerskih na pravoslavnom groblju u Srbobranu koju je Lazar Dunđerski sagradio iznad groba svog oca Gedeona 1884. godine i u čijoj kripti su sahranjeni Gedeon i Persida Dunđerski, Lazar i cela njegova porodica i potomci.

Gedeon je umro 1883. godine u Srbobranu i sahranjen je na pravoslavnom groblju pored svoje supruge Perside (1805-1856.), a naredne 1884. godine, Lazar Dunđerski, njihov najmlađi sin, iznad njihovog groba je sagradio lepu kapelu posvećenu Svetom Velikomučeniku Georgiju, krsnoj slavi porodice Dunđerski, i predao je na upotrebu i vlasništvo Srpskoj pravoslavnoj crkvi. U kripti crkve nalazi se grobnica za sve članove Lazareve grane porodice Dunđerski, uključujući tu i Lenku, te se zbog toga ta kapela naziva i Lenkina kapela. U njoj je sahranjeno ukupno trinaest članova porodice Dunđerski.

Aleksandar (Šandor) Dunđerski, prvi deda-Gecin sin

Rodoslov porodice Dunđerski, grana Aleksandra Dunđerskog. Na osnovu rodoslova iz: dr Radoslav Subić, Porodice Srba u Srbobranu (do 1925.), Bečej: Proleter, 2001.

Aleksandar (Šandor) Dunđerski je najstariji deda-Gecin sin. Od oca je nasledio zemlju u Srbobranu i važio je za jako bogatog čoveka, ali nikakvi drugi detalji iz njegovog života nisu poznati, čak ni godine rođenja i smrti. Zna se samo da je kupio veliko imanje u Starom Bečeju i da je začetnik starobečejske grane porodice Dunđerskih.

Ženio se dva puta. Prva žena mu je bila Elza, sa kojom je dobio dva sina, Luku i Danila Dančiku. Sa drugom ženom Julijanom rođ. Šibul dobija takođe dva sina, Bogdana i Jakova Jašu. Ova poslednja dvojica su, zbog brojnih zapleta u kojima su se našli pred očima javnosti, postala daleko poznatija od svoje polubraće, koji su ostali u Srbobranu i tamo bili uzorni i imućni domaćini, a sva četvorica sinova (Luka, Dančika, Bogdan i Jaša) su od oca Aleksandra nasledili po nekoliko stotina lanaca zemlje.

O životu i zaslugama najznačajnijeg Aleksandrovog sina, Bogdana Dunđerskog, vidi ovde, a tužnu i potresnu priču o porodici njegovog brata Jakova Jaše Dunđerskog, kao i uspehe našeg prvog tenisera Đorđa Goge Dunđerskog, Jašinog najmlađeg sina, vidi ovde.

Novak Dunđerski, drugi deda-Gecin sin

Rodoslov porodice Dunđerski, grana Novaka Dunđerskog. Na osnovu rodoslova iz: dr Radoslav Subić, Porodice Srba u Srbobranu (do 1925.), Bečej: Proleter, 2001.

Novak Dunđerski (1830-1862.) je drugi sin Gedeona, deda-Gece. Bio je čuveni narodni kapetan u odbrani Sentomaša u Revoluciji 1848/49. godine na feketićkoj ćupriji. Umro je mlad u 33. godini života. Imao je dvojicu sinova: Milana i Stevana.

Kuća koju je 1903. godine sagradio Stevan Dunđerski u Srbobranu.

Stevan Dunđerski (1860-1933.) je u Srbobranu ono što je njegov stric Lazar u Vojvodini, a braća od strica Bogdan i Jaša u Bečeju i Novom Sadu – sinonimi bogatstva Dunđerskih. Toša Iskruljev piše o njemu: „Na sredini Srbobrana ima vanredno lep dvor i spahiluk u iznosu od oko 3.000 jutara zemlje, od koje zemlje je velik deo uzet u agrarne svrhe (nakon Prvog svetskog rata)”… Upamćen je i kao graditelj mauzoleja na srbobranskom groblju za čije je podizanje platio iznos u vrednosti 200 vagona pšenice. Bio je sjajan domaćin regentu Aleksandru Karađorđeviću, kasnijem kralju, kada je ovaj dolazio u Srbobran 1919. godine (više o tome ovde).

Venčanje Stevana i Zorke Dunđerski u Srbobranu. Izvor: Novosti.rs

Nakon njegove smrti 1933. godine, pisano mu je u zaslugu sledeće: „Vrata njegovog gostoljubivog srpskog doma bila su otvorena najuglednijim Srbima, književnicima, umetnicima i najuglednijim javnim i nacionalnim radnicima srpskim. I njegovo Veličanstvo naš Kralj, pre 13 godina bio je gost u domu ovog čestitog Srbina. Na svome velikom imanju vodio je uzornu ekonomiju. Učinio je mnogo dobra za opštinu srbobransku, a i za crkvenu opštinu. Bio je do smrti predsednik Prve srbobranske štedionice, jednog od najjačih i najsolidnijih naših novčanih zavoda u Srbobranu i okolini. Pripadao je staroj Miletićevoj srpskoj narodnoj slobodoumnoj stranci i bio lični prijatelj narodnog prvaka dr Mihaila Polita Desančića.”

Mauzolej Stevana Dunđerskog na pravoslavnom groblju u Srbobranu u kojem su sahranjeni on i njegovi potomci.

Lazar Dunđerski, treći deda-Gecin sin

Rodoslov porodice Dunđerski, grana Lazara Dunđerskog. Na osnovu rodoslova iz: dr Radoslav Subić, Porodice Srba u Srbobranu (do 1925.), Bečej: Proleter, 2001. i Ljubiša Nikolin, Stalež Dunđerskih, Novi Sad: Budućnost, 1996.

Lazar Laza Dunđerski (1833-1917.), veleposednik i industrijalac, najmlađi sin deda-Gecin, rođen je u Srbobranu 1833. godine. Iz Spomenice Novosadske trgovačke omladine saznajemo da je Laza prvo pohađao gimnaziju u Vrbasu i da ga je tu zatekla Revolucija 1848/49. u kojoj zbog svog maloletstva nije imao vojno angažovanje kao njegova starija braća Aleksandar i Novak. Posle tih događaja, gimnaziju je nastavio u Karlovcima, ali je tamo nije završio, nego je prešao u Požun (današnja Bratislava) i tamo „položio ispit zrelosti”. Nakon završene gimnazije, upisao je prava u Beču, ali je zbog bolesti napustio studije i vratio se kući u Srbobran da se oporavi. Na studije se više nije vraćao, već ostaje u Srbobranu i prvo pomagaže ocu i braći u vođenju ekonomije, a potom se upušta u trgovinu. Imanje Dunđerskih je još više proširio. Bio je jedan od najbogatijih ljudi svoga doba.

Lazar Dunđerski – portret naslikao Stevan Todorović 1887. godine. Galerija Matice srpske u Novom Sadu.

Ne zna se u čemu je bio prvi trgovački pokušaj Lazara Dunđerskog, ali je izvesno da je taj poduhvat načisto propao, uz gubitak od 4.000 forinti. Tada očajnom Lazi podršku daje njegov otac deda-Geca mudrim savetom: „Tamo gde si izgubio, tamo traži!” I Lazar je nastavio da se bavi trgovinom. U početku je kupovao žito i nosio u Đur, na prodaju takozvanim kirijašima (Hrvatima), koji su je karavanima nosili u Austriju. U tom poslu je stalno napredovao. Za transport je u početku iznajmljivao lađe, a potom je počeo graditi svoje lađe drvarice u Bezdanu i Apatinu. Lađe su mu plovile Dunavom do Beča, Tisom do Segedina, Savom do Siska, Dravom do Barča, Begejom do Bega – Sv. Đurđa, kao i kanalima po Bačkoj. Svoju trgovinu je stalno razgranavao osnivajući stanice za otkup hrane, tako da je u poslednje vreme doterao dotle da je imao najviše efektivnog žita u rukama u celoj Austrougarskoj monarhiji. Svaku svoju lađu koristio je i u povratku, dovozeći drva, krečeni kamen i ugalj za svoja industrijska preduzeća. Hranu je otkupljivao isključivo na decimalnu vagu, spasavajući tako srpski narod od zelenaša koji su koristili razne druge mere.

Lazar Dunđerski sa svojim ćerkama: Olgom, Milkom i Lenkom koja mu sedi u krilu. Izvor: Novosti.rs

U vreme srpskog omladinskog pokreta u Vojvodini, Laza Dunđerski je kao mlad čovek pripadao tom pokretu i bio „žestoki Miletićevac”. Kada su bili izbori poslanika za Ugarski sabor svim silama je pripomagao izbor narodnosnog kandidata u Starom Bečeju. Posle se više nikad nije bavio politikom.

Lazar Dunđerski negde posle 1874. godine postaje Novosađanin, kad je pisao magistratu u Novom Sadu da želi da u gradu ima predstavništvo i moli da bude uvršten u red virilaca. Sledeće, 1875. godine, Lazar je posednik kuće broj 44/45 (kuća Matice srpske je imala broj 42) i sprema se da zida u Novom Sadu, verovatno kuću u Dunavskoj ulici broj 23, u kojoj je kasnije živeo njegov sin Đorđe. Na kraju 1877. godine, Lazar je u varoši već sedmi među velikoporeznicima. Četiri godine ranije kupio je kuću u kojoj je bio hotel „Carica Jelisaveta”, kasnije poznat kao „Kraljica Marija”, a danas kao „Vojvodina”. Godine 1894, Laza Dunđerski je prvi velikoporeznik u Novom Sadu, a 1896. godine zida iznova gostionicu „Kod tri krune”.

Hotel Lazara Dunđerskog u Novom Sadu na Trgu slobode na fotografiji snimljenoj oko 1900. godine, dok je nosio ime Hotel „Jelisaveta“. Kasnije će promeniti ime u Hotel „Kraljica Marija”, a danas je poznat kao Hotel „Vojvodina”. Izvor: Ns.in.rs

Osim trgovinom, Lazar Dunđerski se bavio i „ekonomijom”, tj. zemljoradnjom. I za to je najviše zasluga imao njegov otac, mudri deda-Geca, koji je govorio: „Kupimo našoj deci tepsiju, pa neka svake godine jedu gibanicu, tepsija (tj. plodna zemlja) će ostati!” A sin je činio baš kako ga je otac savetovao, stalno kupujući zemlju. Gde god se prodavao koji mađarski spahiluk, on ga je odlučno kupovao, kao svoj doprinos nacionalnoj politici. Prvi takav spahiluk kupio je u Banatu u Crnoj Bari od Marcibanovog imanja, potom Čeb od Bezeredija, Kulpin od Semzea, Turski Bečej od Bišica, Kamendin od Gorjupa, Hajdučicu od Damaskina i poslednje – pustaru Kirt u Solnočkoj županiji od braće Đerđei.

Osim svojih poseda, obrađivao je i velike posede koje je uzimao u zakup: dobro zagrebačkog Kaptola u Modošu, dobro katoličkog nadbiskupa u Baču, pustaru Sirig, imanje srpskih pravoslavnih vladika, imanje mađarskih magnata Rudića u Bačkom Almašu i imanje manastira Krušedola u Sremu. Sve ove ogromne površine obrađivao je u sopstvenoj režiji, sve je sam obilazio i nadgledao i potrebna uputstva za obradu izdavao. Oko 1900. godine obrađivao je 42.000 katastarskih jutara.

Na svim imanjima su bili uređeni objekti za tov svinja i goveda, a na pojedinim mestima i ovaca, što se u ono vreme dobro prodavalo u Beču i Pešti, pa i Parizu.

Triva Militar je o Lazi Dunđerskom zapisao: „Ustajao je svagda pre zore, nadgledao i davao uputstva pri modernom obrađivanju zemlje, iz dana u dan je satima putovao, u ono doba kolima, da bi svugde i što češće obilazio sva svoja ogromna imanja na pet velikih spahiluka i više velikih salaša, lično je vodio svoju veliku i razgranatu trgovinu hranom i stokom i sam je stalno nadgledao svoja mnogobrojna industrijska preduzeća… Laza Dunđerski je svagda imao najviše žita i druge hrane na stovarištu u celoj bivšoj Austro-Ugarskoj monarhiji, a najveća efektivna količina hrane mu je bila sto i deset hiljada metričkih centi, jedanaest hiljada vagona, što je svakako rekordan broj za tadašnje žitarske prilike. Pored toga je godišnje na svojim imanjima gajio po više hiljada volova, svinja i ovaca.”

Stari mlin i špiritana koje je Lazar Dunđerski sagradio u Srbobranu. Iz privatne zbirke Nemet Dežea.

Na razmeđi dva veka, Lazar postaje i industrijalac. Gradio je fabrike koje su imale veze sa poljoprivredom. Izgradio je dve fabrike alkohola (jednu u Srbobranu), dve pivare, fabriku za preradu uljane repice. Kupio je velike mlinove u Novom Sadu i Inđiji, koji su mleli po 24 vagona dnevno, a još dva manja je sagradio u Srbobranu i drugde. Na kraju je kupio fabriku tepiha u Velikom Bečkereku u kojoj se obavezao da će svake godine zapošljavati najmanje 600 radnika, a zatim je proširio i modernizovao preduzeće. Kupljeni su veliki razboji za mehaničke i za smirna-tepihe. Fabrika je radila pod nazivom „Prva mađarska torontalska tvornica tepiha i štofova za nameštaj”, a u ratnoj 1916. godini, sticajem okolnosti, prešla je u ruke Anglo-mađarske banke sa četiri petine kapitala i interesa. Posle Prvog svetskog rata i smrti Lazara Dunđerskog 1917. godine, taj mađarski deo je, uz pomoć Lazarevih naslednika, otkupio tekstilni koncern „Kosta Ilić i sinovi” d.d. iz Beograda. U znak sećanja na Lazarevu ulogu u fabrici, nazvana je „Srpska fabrika tepiha Lazar Dunđerski”.

Prva mađarska fabrika tepiha i tapacirunga Lazara Dunđerskog oko 1912. godine. Tepihara ima pet svojih objekata u kojima radi oko 250 radnika, a upošljava i oko 100 ljudi iz kućne radinosti. U njoj postoji parna mašina od 96 konjskih snaga, koja pokreće 50-tak razboja. Specijalnost fabrike je izrada smirna i ručno rađenih tepiha. Tepisi se prodaju širom Mađarske i Hrvatske, a izvoze se u Austriju(?), Srbiju i Ameriku. Izvor: Banateka.blogspot.com

Lazar Dunđerski je ranije učestvovao u firmi „Kosta Ilić i sinovi” iz Leskovca tako što je Kosti pomogao da kupi štofaru u Beogradu i u tom preduzeću je posle radio Kostin sin Vlada Ilić, koji će se oženiti Olgom, Lazarevom unukom, i kasnije postati izuzetno značajan gradonačelnik Beograda u periodu od 1935. do 1939. godine.

Dunđerskovo pozorište. Zgrada Srpskog narodnog pozorišta koju je Lazar Dunđerski podigao 1895. godine u dvorištu Hotela „Carica Jelisaveta” u Novom Sadu. Izvor: Snp.org.rs

Slovio je kao veliki srpski dobrotvor. Odevao je i školovao siromašnu srpsku decu. Kada je izgorela 1891. godine stara zgrada Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu na Trifkovićevom trgu, mađarske vlasti nisu dozvolile da se pozorište obnovi na istom mestu. Iz inata mađarskim vlastima, Lazar Dunđerski je brže-bolje podigao novu zgradu u svom dvorištu, iza hotela koji se tada zvao „Carica Jelisaveta”, kasnije „Kraljica Marija”, dok danas nosi ime hotel „Vojvodina” u centru Novog Sada. Tako je obezbedio da Novi Sad ima svoju pozorišnu zgradu. Nažalost, zgrada Dunđerskog pozorišta je, baš kao i stara zgrada, izorela u velikom požaru u januaru 1928. godine. Od vatrene stihije je sačuvana samo pozorišna garderoba sa galerije.

Lazar Dunđerski

U Lazara su upirali oči i iz mnogih banaka. Njegova reč je bila presudna kada je osnivana srpska banka u Zagrebu, u koju su novac ulagali austrougarski Srbi, načinivši od tog zavoda jednu od najuglednijih novčarskih ustanova, ne samo u Dvojnoj monarhiji, nego u Evropi i svetu. Posle je bio jedan od glavnih osnivača Centralnog kreditnog zavoda, čija je zgrada na uglu Miletićeve i Grčkoškolske ulice i danas jedna od najlepših građevina u Novom Sadu. A kada je tonula Novosadska Štedionica, Lazar je svojim ulogom spasio takoreći celu novosadsku pijacu. Bio je i jedan od prvih osnivača i glavnih dobrotvora u udruženju „Privrednik”, koje je u međuratno vreme na škole i zanate u Vojvodinu i Srbiju dovelo četrdesetak hiljada siromašne i darovite dece iz pasivnih srpskih krajeva s one strane Drine i Save. Od njih su se regrutovali ovdašnji trgovci, zanatlije i oni najviđeniji privrednici.

Nekadašnji izgled Pivare Lazara Dunđerskog u Zrenjaninu (foto: Zavod za zaštitu spomenka kulture Zr.) Izvor: petrovgrad.org

Među poslednjim dobročinstvima koje je Dunđerski učinio, bilo je osnivanje peštanskog „Angelineuma” – Zavoda Svete majke Angeline za vaspitanje srpske otmene ženske omladine, koji je smestio u novopodignutu „velelepnu četvorospratnu zgradu” u čuvenoj peštanskoj Vaci ulici, odmah prekoputa zgrade Srpske crkvene opštine i Srpske pravoslavne crkve Svetog Đorđa u Pešti. Triva Militar piše da je palata „Angelineuma” koštala 400.000 predratnih kruna i da je još 100.000 odvojio za izdržavanje Zavoda.

„Angelineum” – Zavod Svete majke Angeline za vaspitanje srpske otmene ženske omladine koji je sagradio Lazar Dunđerski u Vaci ulici br 63 u centru Budimpešte. Izvor: Wikimapia.org
Lik Svete majke Angeline rađen po uzoru na sliku Paje Jovanovića, sa srpskim ćiriličnim slovima na vrhu zgrade „Angelineuma” u Budimpešti. Izvor: kozterkep.hu

U Balkanskom ratu, Srpskom crvenom krstu je dao 150.000 kruna, „koliko ceo Srbobran zajedno”, što je poređenje veoma rečito, ako se zna kolike su bogate familije tamo živele. Za lečenje tuberkuloznih je dao 100.000 kruna budimpeštanskom Jelisavetinom sanatorijumu i tamošnjem Crvenom krstu još 50.000, a za vreme Prvog svetskog rata u više navrata je dao ogromne priloge Crvenom krstu. Svake godine je bio najveći prilagač svetosavskom fondu za ispomaganje učenika „nekadanje srpske pravoslavne velike gimnazije novosadske”.

U vreme najvećeg ekonomskog uspona Laze Dunđerskog i kasnije, pevna je pesma:

Od Mohača, pa do Ade, to Dunđerski sve imade.
Od Budima do Mohola, Dunđerskoga škripe kola…
Eeeej! Ko Dunđerskog ne voli, nek u očin izvoli!

Upamćene su i anegote o Lazaru Dunđerskom, koje su po svemu sudeći, odraz stvarnih događaja. U Pešti, u nekoj otmenoj kafani ili hotelu, u koji je ušao posle drugog puta u nepriličnom odelu, sav blatnjav, osoblje nije htelo da ga usluži kad je zatražio obično pivo, kako ne bi srozavali svoj ugled pred predstavnicima mađarskog otmenog društva koje je uživalo u skupom šampanjcu. Onda je Lazar revoltirano naručio nekoliko boca najskupljeg šampanjca, sipao ga u posudu za hlađenje, pa u to stavio svoje pivo da se hladi.

Drugi put je od Bečeja na Bačku stranu prelazio kolima, pa kada je skeledžiji dao malu napojnicu, ovaj je naglas iskazao svoje nezadovoljstvo, poredeći škrtog oca Lazara sa galantnim sinom Đorđem: „G. Đoka uvek više da…” A Lazar je na to kiselo procedio kroz zube: „Lako je Đoki, on ima oca Lazara, a ja nemam!”

„On je stalno zadivio i dovodio u zabunu svoje nameštenike, jer je svagda znao napamet najtačnije sve šta gde ima i sve šta se radi ne njegovom tako ogromnom imanju i tako mnogobrojnim preduzećima”, napisao je Militar. Drugi su se dosetili da je više noći prespavao na truckavim kolima u pokretu, nego u stabilnom i udobnom krevetu.

Sofija Dunđerski rođena Georgijević (Đorđević) – portret naslikao Stevan Todorović 1887. godine. Narodni muzej u Beogradu

Lazar Dunđerski je bio oženjen Sofijom Sokom rođenom Đorđević (1831-1920.), ćerkom sveštenika iz Srbobrana. Na svadbi koja je trajala tri dana, u jesen 1855. godine, od viđenijih ljudi su, između ostalih, bili i Jovan Jovanović Zmaj i dr Mihailo Polit Desančić. Sofija je bila lepo obrazovana, vredna i čestita devojka vaspitana na građanskim principima, čime se Laza posebno ponosio smatrajući da će se od Sofije njihova deca naučiti principima po kojima se živelo u svim evropskim gradovima, a što je Lazar video za vreme svog školovanja u Beču. I upravo je u svojoj supruzi Lazar imao „iskrenog i dobrog pomagača, svatnika i desnu ruku” sa kojom je u srećnom braku proveo šezdeset godina i koja mu je izrodila jedanaestoro dece, od kojih je šestoro umrlo kao mali, a samo petoro je dočekalo starije doba: Olga, Emilija Milka, Jelena Lenka, Đorđe Đoka i dr Gedeon.

Lazareve ćerke s leva na desno: Emilija Milka, Olga i Jelena Lenka Dunđerski. Izvor: Geni.com

Međutim, Sofija se teško mogla priviknuti na strogu patrijarhalnu porodičnu zadrugu u kojoj je živeo mladi Lazar Dunđerski u kući svog oca Gedeona. Iako privržen svojoj ženi i deci, Lazar je ostao isto tako privržen i svom ocu Gedeonu, pa je ostao u roditeljskoj kući da se brine o svom ocu sve do njegove smrti 1883. godine, a videći da takav život ne odgovara Sofiji, on joj dozvoljava da se sa decom preseli u Novi Sad. Tako je Lazar preko svojih leđa vešto balansirao potrebe svojih najmilijih.

Deca Lazara i Sofije Dunđerski: Milka, Gedeon, Lenka, Olga i Đorđe. Izvor: Novosti.rs

Ocu Gedeonu je podigao na srpskom pravoslavnom groblju u Srbobranu 1884. godine crkvu, u čijoj kripti su sahranjeni otac Gedeon i majka Persida, kao i svi Lazini potomci, među kojima i prelepa Lenka Dunđerski, velika ljubav književnika Laze Kostića. U toj kapeli je sahranjen i Lazar nakon svoje smrti 1917. godine, kao i njegova supruga Sofija. Više o kapeli Lazara Dunđerskog vidi ovde.

Lazar Dunđerski je pred kraj svog života stanovao u Srbobranu, u velikoj kući na glavnoj ulici, ostavljenoj u nasleđe dr Gedeonu, koja je posle oduzeta, kao i sve starinske stvari koje su unutra nađene. Tamo se Lazareva familija od njegovih vremena uvek okupljala za Đurđevdan, porodičnu slavu. Đokini i Gedeonovi su uvek dolazili sa porodicama. Smeštali su se po sobama, po redosledu iz porodičnog protokola, koji je ostao od oca svečara. U trpezariji je uvek bivala praznična trpeza. Svi su išli na bdenje u kapelu, gde se davao pomen pokojnim Dunđerskima. Sutradan je dolazilo veliko društvo. Sedeli su napolju, za trpezom nameštenom u dvorištu. Kad je čašćavanje počelo, obavezno su dolazili cigani-svirci i onda se sve to uvek izrodilo u laloški kermes. Gosti su u veselom raspoloženju, u neko doba, odlazili u obilazak drugih svečara, kod Gavanskih, dr Nikolića, a gospođe Ljolja i Dora, brižno su čekale kada će im se i u kakvom stanju muževi vratiti.

Porodična kuća Lazara Dunđerskog u Srbobranu, koja je posle njegove smrti podeljena na dva dela, na desnom delu je probijen još jedan ulaz i taj deo kuće je predat crkvi i u njoj se danas nalazi sveštenički stan. Levi deo kuće je posle Drugog svetskog rata nacionalizovan i prodat i danas je u privatnom vlasništvu.

O Olgi Jovanović rođ. Dunđerski (1861-1943.), najstarijoj Lazarevoj ćerki i njenim ćerkama od kojih je jedna bila udata za gradonačelnika Beograda, čuvenog Vladu Ilića, vidi ovde.

O Emiliji Milki Ivanović rođ. Dunđerski (1863-1942.), drugoj Lazarevoj ćerki vidi ovde.

O čuvenoj Jeleni Lenki Dunđerski (1870-1895.), trećoj i najmlađoj ćerki Lazara Dunđerskog i inspiraciji Lazi Kostiću za najlepšu ljubavnu pesmu na srpskom jeziku, vidi ovde.

O Đorđu Đoki Dunđerskom (1873-1950.), starijem sinu Lazara Dunđerskog i njegovoj porodici, vidi ovde.

O dr Gedeonu Dunđerskom (1875-1939.), mlađem sinu Lazara Dunđerskog i njegovoj porodici, vidi ovde.

(Izvori:
Ljubiša Nikolin, Stalež Dunđerskih, Novi Sad: Budućnost, 1996.
Milan Stepanović, „Preci najbogatije srpske vojvođanske porodice isterani su iz Subotice kao nedostojni građani”, Ravnoplov.rs, 09.06.2019, link
dr Radoslav Subić, Srbobranci: od 1338. do 1945, Novi Sad: Prometej, 2006.
Dvorci Vojvodine – Gecini Dunđerski, RTS Kulturno-umetnički program – Zvanični kanal, link)