EPYU 88

sport

Srbobran je 1988. godine bio domaćin Evropskog šamionata u košarci za muškarce, popularni EPYU 88, a ako je to bilo u jednom svom kazivanju, koje delimično prenosimo, opisao je Jovan Tanurdžić, novinar i visoki sportski funkcioner u tri decenije prošlog i prvoj deceniji ovog veka, a koji je 1988. godine, bio generalni sekretar Međuopštinskog košarkaškog saveza:

„Prihvatili smo se posla, a košarka je postala svojevrsni „faktor pomirenja” jer odnosi između Srbobrana, Vrbasa i Bečeja nikada nisu bili idealni. Vladao je neki rivalitet svojstven valjda svim komšijama, ali kada smo dobili organizaciju juniorskog šampionata svi nesporazumi su zaboravljeni. Bečej je bez reči prihvatio utešnu grupu. U Srbobranu se desilo nešto do tada neviđeno: opština je kupila kreč i podelila građanima, a oni su svojeručno okrečili kuće tako da je grad blistao! Čak smo zbog šampionata uspeli da izgradimo jedan put dužine 1,6 kilometara koji je kolega novinar Jovan Kosijer iz Sportskih novosti nazvao „košarkaška cesta”. Goste iz FIBA smestili smo u dvorcu Dunđerski, ekipe su bile u srbobranskom hotelu „Elan”, dok je naša reprezentacija bila u Novom Sadu. To je bila želja selektora Duška Vujoševića koji je sa ekipom boravio u Srbobranu tokom priprema, ali je insistirao da tokom prvenstva tim bude izolovan u Novom Sadu.

Tokom prvenstva odveli smo zvaničnike FIBA u posetu ergeli u Bečeju, a jedno tek rođeno ždrebe dobilo je ime EPJU, po skraćenici tog takmičenja. Kasnije sam pratio takmičenje konja i video da je EPJU pobeđivao i na beogradskom hipodromu.

Imali smo puno gostiju, specijalni su bili čuveni novinar Miroslav-Miro Radojčić i čuveni glumac Pavle Vuisić.

Novinari iz cele bivše Jugoslavije došli su da isprate takmičenje. Imali su dobre uslove za rad i odličan statistički servis što nam je omogućila firma „Novkabel” koja nam je dala kompjutere i obučene ljude. Nezvanični pres-centar bio je u novootvorenom kafiću „Basket agora” (Košarkaški trg). Uveče su tu bili tamburaši koji su nam „krali” san, jer smo dobar deo noći provodili uz njih, opušteni posle uzbuđenja u dvorani. Šampionat je bio i marketinški pokriven, što u ono vreme još uvek nije bilo često. Sponzor je bila „Koka-kola” kao i mnoge lokalne firme tako da je šampionat, uz prihod od karata – a igralo se pred rasprodatim dvoranama – doneo i lepu dobit. U to vreme učesnici su sami plaćali boravak, čini mi se da je pansion bio 60 dolara po čoveku. Višak para uložen je u rekonstrukciju košarkaških terena u tri grada.

Filateliste je obradovala specijalna marka izdata povodom prvenstva, u srbobranskoj pošti žig je podsećao na događaj. Osnovan je i „Radio EPYU” na kome se tih dana pričalo isključivo o košarci. Sve u svemu, odlično smo organizovali prvenstvo. Veliku pomoć imali smo od Nebojše Popovića, a Bora Stanković, tada prvi čovek FIBA, priznao je da nije očekivao tako dobru organizaciju.

Reprezentacija Jugoslavije je osvojila zlato, a Srbobranci su na parketu hale sportova mogli da vide buduće zvezde jugoslovenske košarke, četvorica iz tog tima, Danilović, Komazec, Cvetković i Tabak, stigla su kasnije i do NBA, isto kao Italijan Vićenco Esposito i Holanđanin Hamnik. Odlične karijere ostvarili su Španac Tomas Đofresa, Litvanac Gintaras Einikis, tada u dresu SSSR, isto kao i Evgenij Kišurin i Rajmonds Miglinieks, za Tursku su igrali Ufuk Šaridža i Vojkan Ajdin, za Nemce Rajner Koh i Henrik Redl, za Grke Evangelos Koronjos i Atanasios Galakteros, za Izrael Gaj Gudes…”

(Izvor: S.N, „Oktobarska nagrada ide u prave ruke”, Srbobran.net, 14.10.2019, link)