Srbobran posle Revolucije

Istorija

Iako se u mađarko – austrijskom sukobu, srpska strana stavila na stranu Austrije i time doživela težak vojni poraz od mađarske vojske, nakon gušenja Mađarske revolucije, Srbi nisu dobili od Austrije ono što su očekivali pa su doživeli silno razočarenje. Naime, da bi oslabila pozicije Ugarske, Austrija je 1849. godine carskim dekretom dodelila Vojvodini status krunske oblasti sa srpskim nacionalnim obeležjem i pod punim nazivom „Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat”. Međutim, iako je nazivana srpskom, Vojvodinom je upravljao austrijski guverner, u školama i ustanovama je bio obavezan i službeni jezik nemački, pa je vladao germanizatorski duh i apsolutistički režim Baha. Osim toga, iz sastava Vojvodine bila je izuzeta Vojna granica u južnom Banatu, Sremu i Šajkaškoj oblasti i kao zasebna celina potčinjena direktno Beču. Zbog toga se značajan deo Srba našao izvan Vojvodine, dok je njoj pripojen onaj deo Banata koji je nastanjen pretežno Rumunima, tako da je nacionalni sastav Vojvodine bio vrlo složen. Za glavni grad je izabran Temišvar koji je daleko od srpskog centra u Novom Sadu i Sremskim Karlovcima. Svo ovo je uticalo da se Vojvodina smatra još jednom političkom obmanom Beča i da se Srbi osećaju prevarenim i izigranim. 

Sentomaš, Treća vojna mapa Habzburške imperije (1869–1887). Izvor: Arcanum.com

Ipak, i takva Vojvodina je bila kost u grlu mađarskom plemstvu koje je tražilo njeno ukidanje. Već 1860. godine, austrijski car je ukinuo Vojvodinu, pa je Ugarska pojedine njene delove priključila svojim županijama. Tada je Bačka, a time i Srbobran, došla je u sastav Bačko-bodroške županije. Službeni jezik je opet postao mađarski i tako će ostati sve do pripajanja Vojvodine Srbiji i Kraljevini SHS 1918. godine. Pojačanoj mađarizaciji u ovom periodu, Srbi su se suprotstavljali ne više oružjem već kulturnim, književnim i prosvetnim preporodom i širenjem svojih nacionalnih ideja, osnivajući svoje nacionalne odbore i druge institucije.

Na prvom mestu, jačanje nacionalne svesti kao i traženje nacionalne slobode i kulture uticalo je da se poveća školovanje mladih. Tako je u Srbobranu 1843/44. bilo 4 učitelja i 286 učenika srpske nacionalnosti, dok je 50 godina kasnije 1896/97. broj bio višestruko uvećan pa je školovanjem bilo obuhvaćeno 1.015 učenika od 6 do 12 godina starosti i 310 učenika od 12 do 15 godina.

Nacionalni kulturni polet koji je doprineo osnivanju mnogih važnih institucija u Novom Sadu rodoljubivo su pomagali Srbobranci svojim prilozima. Tako su mnogi bili priložnici Matice srpske i pretplatnici na Letopis Matice srpske nakon što je ona premeštena iz Pešte u Novi Sad 1864. godine.

Zatim, važno je spomenuti da su Srbobranci u februaru 1863. godine u Novom Sadu priredili „Sentomašku besedu”, vrlo zapaženu priredbu izvedenu u korist Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, koje je osnovano samo dve godine ranije. Priredbi su prisustvovali ugledni građani Novog Sada, Srema, Banata, Bačke i naravno Srbobrana, a prisutan je bio i Svetozar Miletić. (Detaljnije o „Sentomaškoj besedi” ovde)

U Srbobranu se 1869. godine osniva Srpska čitaonica, kao jedna od prvih biblioteka u Bačkoj. (Detaljnije o Srpskoj čitaonici ovde)

Pozorišni život je takođe bio vrlo razvijen, pa je Srpsko narodno pozorište iz Novog sada gostovalo u Srbobranu svake godine po mesec i više dana izvodeći predstave.

Prilikom osnivanja „Srpske književne zadruge” 1892. godine u Beogradu, veliki broj Srbobranaca je učestvovao svojim prilozima i pretplatama. Broj pretplatnika je iz godine u godinu rastao, tako da je gotovo svaka uglednija kuća u Srbobranu imala ova izdanja.

Mnogi imućni Srbobranci su pomagali školovanje srpske dece. Najveći dobrotvori su bili Gedeon i njegov sin Lazar Dunđerski koji su Matici srpskoj zaveštali značajan fond za školovanje srpske mladeži, a osim njih dobrotvori za školovanje siromašnih učenika bili su brojni članovi uglednih srbobranskih porodica.

List „Narod”, štampan ćirilicom na srpskom jeziku izlazio je u Srbobranu jednom mesečno 1910. i 1911. godine. Bio je to „List za prosvetu, privredu i ostale narodne potrebe”. Štampan je u Srbobranu u štampariji Svetozara Marinkova, a čitan je u mnogim mestima Bačke.

Za vreme balkanskih ratova, u znak solidarnosti sa Srbijom i Crnom Gorom, Srbobranci su izdašno pomagali svoju braću južno od Save i Dunava. Samo Lazar Dunđerski je dao 30.000 kruna, a ostali Srbobranci još 65.000 kruna.

Glavna ulica u Srbobranu i Srpska pravoslavna crkva Svetog Bogojavljenja Gospodnjeg. U prvom planu sa desne strane jednospratan objekat na čijem će mestu kasnije biti sagrađen hotel „Korzo”, a danas je tu park. Iz privatne zbirke Nemet Dežea

(Izvori:
dr Radoslav Subić, Porodice Srba u Srbobranu (do 1925.), Bečej: Proleter, 2001.
dr Radoslav Subić, Srbobranci: od 1338. do 1945, Novi Sad: Prometej, 2006.
Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat, Wikipedia, link)